Stari, pucketajući zvuk gramofonskih ploča mnogi su odavno zaboravili, a neki ga nisu imali priliku nikada ni čuti. Ovaj nosač zvuka davno je zamijenjen praktičnijim, manjim tehnološkim izumima koji nam uvelike olakšavaju slušanje glazbe, ali sasvim sigurno nemaju jednaku čar.



Da u gradu na Neretvi ne bi umrla glazba koju na svoj specifičan način donose gramofonske ploče, već se dugi niz godina brine Ivica Kulušić, u mostarskoj “raji” poznatiji kao DJ Šef. Zbog njega u nekolicini mostarskih kafića ljubitelji zvuka koji donose “longplejke” mogu uživati gotovo svaki tjedan.

Stotine ploča

S desetak prepunih kartonskih kutija, s ogromnim uživanjem i preciznošću, Šef pristupa svakoj pjesmi i svakoj svojoj ploči.

Ispunjava sve želje znatiželjnih ljubitelja glazbe prošlog stoljeća i gotovo uvijek ispriča pokoju činjenicu vezanu uz pjesmu traženog benda.

On je, kažu u raji, glazbena enciklopedija.

“Meni su ploče ljubav”, poručuje Šef. Više stotina ploča ima u svojoj kolekciji i svaku je preslušao bezbroj puta, pokušavši ući u samu srž svakog albuma. Ploča je za njega poput knjige, da bi je razumio, moraš je poslušati cijelu.

Zato nitko ne može pogriješiti ako se baš njemu obrati s pokojim glazbenim pitanjem. Sve one imaju veliku vrijednost.

Neke su stare i do 50 godina i brojni kolekcionari vrlo rado bi izdvojili pozamašnu svotu novca za neku koja im nedostaje, međutim, on na to ne pristaje. “One nemaju novčanu vrijednost. One imaju nostalgičnu i emotivnu vrijednost. Vraćaju me u lijepe dane djetinjstva i vremena kada smo bezbrižno lelujali gradom, tražeći u svakoj novoj pjesmi najdražeg nam benda sebe i naš smisao”, objašnjava Šef.

“Bila su to neka druga vremena”, sjetno odgovara na pitanja prebirući po jednoj od onih prepunih kartonskih kutija.

Nova mladost

Na pitanje kako to misli, odgovara da smo danas u vremenu koje je prepuno informacija, zatrpani smo vijestima, novitetima iz svih mogućih sfera i života, i ove ploče njemu, kao i publici koja ga sluša, služe kao povratak u neka mirnija, staloženija vremena.

“Otkad sam počeo puštati ploče po kafićima i klubovima, imam osjećaj da proživljavam neku drugu mladost”, kaže Šef i dodaje kako se blagost tog vremena dijelom može osjetiti i kroz stare “vinilke”.

“Ljudi sada nemaju vremena jedni za druge, ove večeri uz glazbu nam puno znače”, poručuje.

Svoju ljubav prema pločama objašnjava kao ljubav nekih ljudi prema oldtimerima.

Dapače, ne osporava današnju glazbu i ono što ona nosi, ali se slaže s tvrdnjama brojnih stručnjaka da je kvaliteta glazbe gramofonskih ploča na većoj razini od današnje.

“Svako vrijeme nosi svoju glazbu, moderno je doba i ono što nam se danas servira, ne možemo osporavati. Ali, možemo uživati u glazbi koja traje godinama i nikada ne umire”, kaže Šef.

O današnjoj glazbi, čast izuzecima, kaže da je komercijalizirana i da joj je osnovni cilj prodaja. “Danas je glazba novac, nekada je bila čista kvaliteta”, kaže Šef koji je i sam dijete koje je sedamdesetih godina počelo upoznavati glazbu u svom pravom sjaju. Da je ta glazba uistinu kvaliteta, govori i činjenica mora besmrtnih hitova koji se svakodnevno slušaju već godinama. I slušat će se. Dok s ogromnim žarom razgovara o svojim pločama i onome što one nose, dodaje i kako je nemalo iznenađen zanimanjem mladih ljudi za njegove “gramofonske večeri”. “Drago mi je vidjeti da i nakon toliko godina ima onih koji s uživanjem slušaju glazbu i dosta o njoj znaju. Iskreno, kada sam ih kupovao, nisam mislio ni da će živjeti idućih deset godina… A, eto, one se vrte i danas”, zadovoljno zaključuje čovjek koji sa svoje 53 godine i dalje dijelom živi od zvukova prošlosti.