DA BISTE osvojili Grand Slam, potrebno je pobijediti u sedam mečeva. I kao da sam taj podatak nije dovoljno težak, za svakog tenisača koji mašta o Grand Slamu tek slijedi okrutna stvarnost: na tom putu do sedam pobjeda, jednom, dvaput ili čak triput morat će se sresti s najvećim tenisačima koje je ovaj sport ikada vidio. Kao što smo vidjeli na primjeru 26-godišnjeg Dominica Thiema, potrebno je da se dogodi gotovo čudo kako bi se u ovoj teniskoj eri netko probio do vrha.
Roger Federer, Rafael Nadal i Novak Đoković sada su osvojili 52 od prethodnih 60 Grand Slam naslova. I to niz od 13 uzastopnih upravo je produžio Novak pobjedom u finalu Australian Opena protiv Thiema. Posljednji tenisač osvajač Grand Slama koji nije član "velike trojke" bio je Stan Wawrinka, koji je 2016. na US Openu osvojio svoj treći Grand Slam, odmah nakon što je i Andy Murray na Wimbledonu osvojio svoj treći. Činilo se tada da velika trojka posustaje. Kako smo samo bili naivni...
Nakon toga, Wawrinka, Marin Čilić (dvaput), Kevin Anderson (dvaput), Dominic Thiem (triput), Juan Martin del Potro i Daniil Medvedev bili su samo jednu pobjedu udaljeni od Grand Slama, ali uvijek ih je zaustavio Švicarac, Španjolac ili Srbin. Doduše, Del Potro i Čilić su svoju bol ublažili sjećanjem na osvojene Grand Slamove 2009., odnosno 2014. godine, ali za većinu ostalih, Grand Slam je ili neispunjen san, ili pretežak zadatak.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ovo su samo neki od veoma dobrih tenisača koji su imali tu nesreću biti suvremenici najbolje trojke u povijesti tenisa, piše ABC News.
Australian Open
Tri godine prije početka ere velike trojke, Marcos Baghdatis, Fernando Gonzalez i Jo-Wilfried Tsonga uspijevali su se kvalificirati u finala 2006., 2007. i 2008. godine.
Iako nije bio nositelj, Baghdatis je stigao do finala na krilima pobjeda nad top 10 tenisačima poput Andyja Roddicka, Ivana Ljubičića i Davida Nalbandiana koji su svi bili odlični igrači, ali su ipak bili "smrtnici". U finalu ga je već čekao Federer, i iako je Cipranin uspio povesti u setovima, iduća tri je dobio Švicarac, osvojivši 13 od posljednjih 15 gemova u meču.
Put Gonzalesa bio je možda i najmanje iznenađujući – bio je 10. nositelj, ali je ipak uzburkao tenisku javnost, jer je na putu do finala izbacio Lleytona Hewitta, petog nositelja Amerikanca Jamesa Blakea, Rafaela Nadala i njemačkog veterana Tommyja Haasa. Sve dok u finalu Federer u tri seta nije pokazao klasu.
Tsonga je 2008. kao 38. tenisač svijeta pobijedio Andyja Murrayja u prvom kolu, a potom i Nadala u polufinalu. U finalu ga je čekao Đoković koji tada nije bio ni blizu igrač kakav je danas. Međutim, Tsonga je poslije dobivenog prvog seta izgubio iduća tri.
Baghdatis i Gonzalez su zahvaljujući svojim plasmanima u finale dostigli najviši ATP plasman u karijerama, i grčevito su se borili zadržati ga, ali Tsonga je gotovo 10 godina bio nadomak ili unutar Top 10, ne uspjevši dostići svoj najviši plasman (5. mjesto) sve do 2012. godine. Francuz je bio sudionik još pet polufinala, i nikada nije uspio osvojiti Grand Slam, nabacujući na sebe sliku žrtve ere u kojoj su počeli dominirati "izvanzemaljci".
Dobri, ali nedovoljno visoki momci
Murray i Wawrinka su se povremeno uspijevali nositi s velikanima i obojica su tijekom karijera stigli do tri osvojena Grand Slama. Zato se za njih ne može reći da su vlasnici titule za najfrustriranije karijere. Ovo "laskavo" priznanje ide na adresu Davida Ferrera.
Španjolac je bio dovoljno dobar postati svjetski broj tri, ali proveo je 159 tjedana svoje karijere na poziciji između trećeg i petog mjesta, nadomak elite. Svi su ga voljeli zbog njegove upornosti i sposobnosti da se nosi s velikim dečkima usprkos relativno niskom rastu i nedostatku ozbiljne snage. Njegovo jedino veliko finale dogodilo se 2013. na Roland Garrosu, kada ga je u finalu prešišao sunarodnjak Nadal. Još pet puta stizao je do polufinala, ali četiri puta su ga eliminirali ili Nadal ili Đoković, a jednom i Andy Murray. Španjolcu je nedostajao taj ubitačni udarac koji je bio prisutan kod njegovih viših kolega i stajao ga je boljih rezultata u završnicama turnira.
Slično se može reći i za Keija Nishikorija, Japanca koji se uspio 2014. kvalificirati u finale US Opena, da bi ga tamo otpuhao tenisač s dobrim servisom. A kada smo već kod njega...
Dobri, ali previše visoki momci
Dakle, Nishikorijev neuspjeh ide s napomenom, zvjezdicom. Jer njega na putu prema vječnosti nije zaustavio netko iz velike trojke, već odličan server - Marin Čilić.