Noćni život u Mostaru – četiri riječi koje u zadnje vrijeme skoro svakodnevno čujem i koje izazivaju mnogobrojne polemike.

Mi, studenti koji dolazimo iz drugih sredina kako bismo studirali u Mostaru, ustvari većinu vremena provedemo istražujući upravo taj „noćni život“ a ne studirajući. Jedna od tih „istraživački orijetniranih studentica“ sam upravo i ja. Već tri godine sam ovdje i mogu reći da sam sa uspjehom „diplomirala“ mostarski noćni život.
Dolazim iz sredine u kojoj nema baš nekog izbora što se tiče večernjeg izlaska. Navikla sam na to da mogu birati između dvije diskoteke (ili ti ga „biraj manje od dva zla“), tako da mi je noćni život u Mostaru izgledao i još uvijek izgleda kao raj (sreća pa pišem samo o temi „noćni život“).

Diskoteka ima barem šest, ljudi dovoljno (ako ne i previše) da popune sve te objekte, cijene pića su prihvatljive, glazba je skoro u svakom od tih lokala drugačija pa 'ko šta voli nek' izvoli! Doduše, rock i metal baš i ne slušam, pa nisam sigurna da li postoje mjesta za „sljedbenike“ takve glazbe. Moje mišljenje je potvrdio i brat koji je isto „diplomirao“ noćni život, ali u Sarajevu. I sama sam izlazila par puta tamo i mogu reći da nije Mostaru ni za „petama“, barem po mom, bratovom, prijateljičinom i prijateljičine prijateljice mišljenju.

Sjećam se svog prvog izlaska. Naravno, gdje bi drugo bio nego „u Ante“, naravno kako bi drugačije bilo nego super i naravno do koliko bi izlazak trajao nego najmanje do 4 (i to jer su me noge zabolile od štikli – glavnog krivca mog uvijek „ranog“ odlaska kući).

Eh kad smo već kod tih tjelesnih bolova, vrlo je važno napomenuti da ih je bilo i duševnih! Kad kažem duševnih mislim na momke. Hmmm.. Što bi rekao onaj čikica sa YouTube-a – „Šta reći, koju posluku porati?!“
Nekako se baš vidi 'ko dolazi iz kojeg kraja. Ako je Mostarac znaš da će preko slanja pića ispitivati teren. Ako prihvatiš piće misli da je sav posao šarmiranja odrađen i prilazi pun samopouzdanja. A ako uradiš suprotno pa nedaj Bože odbiješ njegovo piće samo će te poprijeko pogledati i reći:“Pif, glupa Bosanka“. Kada sam već spomenula odnos Mostarci – Bosanke. Eh, to je nešto od čega se naježim. Djevojke Bosanke – jedan savjet – ako vam se ikada svidi neki Mostarac mijenjajte naglasak i lažite da ste iz Hercegovine ili Hrvatske jer u suprotnom kod njega nemate šanse!

Oni koji su meni lično jako dragi su „momčine“ sa Širokog Brijega. Znam ih dosta i po mom mišljenju su oni najkulturniji Hercegovci. Uvijek su spremni za pristojan razgovor, šalu, šalju piće tek nakon što ti priđu i bez problema prihvate odbijanje tog istog pića i još nešto – jako su dobri plesači!

Što se tiče Hrvatske tu je nekako čudna situacija. Ne mogu ih baš razvrstati po gradovima, ali ako baš moram da biram onda su na prvom mjestu Splićani, a na zadnjem Imoćani. Eto, toliko o „razvrstavanju“ svih tih šarmera.

Tijekom ostatka mog „školovanja“ o noćnom životu u Mostaru ili ti ga bančenja po mostarski, bilo je raznih „studentskih“ situacija – od odlaska kući u ranim jutarnjim satima (ni zbog čega drugog već zbog toga što su tada najsvježije kifle) pa do odlaska na ispit pravo sa izlaska.
„Postdiplomski studij noćnog života“ ću, nadam se, upisati u Zagrebu pa da vidim da li je on bolji od Mostara.