KOLIKO je Montgomery Clift značajan za američku kinematografiju, a koliko bi bio još općepoznato značajniji da ga je Fortuna bar malo pomilovala po kosi za života. Nije morala mnogo, da je upola koliko je zaslužio, danas bi se pjevalo o njemu.

Monty Clift je rođen 17. listopada 1920. godine, a pjevalo se o njemu tijekom proteklog vijeka poprilično, Clash, R.E.M. i Prljavo kazalište konkretno imaju numere gdje mu odaju počast i to je lijep početak (kasnije ćemo o tim numerama), no nije dovoljno da se baš u punom sjaju iskaže koliko je grandiozan i vitalan bio.

Jedan od prvih polaznika one sad već čuvene "metodske" škole glume Leeja Strasberga, pojavio se malo poslije Johna Garfielda i malo prije Marlona Branda i Jamesa Deana, najavio jednu potpuno novu generaciju glumaca i generaciju na koju će se najviše ugledati one kasnije generacije.

Imao je sve, izgled, talent, kemiju s kamerom, toliku moć i ugled već od samog početka da je sam sebi birao uloge i studio nije imao pravo da mu se miješa, što je popriličan presedan u to vrijeme, a podsjetimo, radilo se o momku koji nije napunio ni 30 godina.

Nije ga htjelo...
Ali svi su znali da je to nešto značajno stiglo s njim, osjetili, vidjeli kako to izgleda i dali mu svu slobodu. Birao je fino, The search, Nasljednica i Crvena rijeka kao uvodnici u filmografiju su više nego dobri reprezenti, posve različiti međusobno i posve su njegove uloge i prisustvo bili različiti, tako da je imao bazu za odabir kojom će stazom nastaviti.

Nekako se čini da je nastavio onom Search stazom, u kojoj je on ipak neko oko koga se lome koplja i na čijoj grbi leži cijeli film, tako da su uslijedile ključne uloge u Mjestu pod suncem, Hitchcockovom Priznajem, De Sicinom ipak neuspješnom Terminal station i naravno u Odavde do vječnosti, gdje je Clift, i pored prisustva Burta Lancastera, Deborah Kerr, Sinatre i Donne Reed, ipak ponio najveće breme.

Morao je dobiti Oscara bar za nešto od navedenog, možda prije svega za Mjesto pod suncem, ali tad nije zbog konkurencije u vidu Bogarta koji je ranije pokraden par puta, a za Odavde do vječnosti je ostao kratkih rukava zato što su se podijelili glasovi njemu i Lancasteru, pa Holden uzeo za Stalag 17, umjesto njega za The search pobjednik je bio Olivier s Hamletom itd.

U svakom slučaju nije ga htjelo, to je negdje suma sumarum Cliftove Oscar priče.

Nesreća
I pored svega, ipak je to bio period uspona i sreće, a onda ga stvarno nije htjelo i stvarno je izgubio i uspon i sreću i izgled u prometnoj nesreći 1956. kada mu je lice ostalo prilično deformirano i kada je jedva i preživio.

Uslijedili su mlaki filmovi tipa Raintree county i Lonelyhearts, na momente opet solidna izdanja u Mladim lavovima, Divljoj rijeci i Iznenada prošloga ljeta, pa i više nego dobre uloge u Neprilagođenima Johna Hustona i Nurnberškom procesu, ali ipak...

Pored ozljeda koje su ostale na licu i tijelu, značajnije su one koje su ostale u glavi i koje su ga sve više vukle porocima i beznađu, a sve manje platnu.

Depresija je stezala, što zbog trenda opadanja u poslovnim uspjesima, nešto više zbog privatnih problema, alkohol i droga uzimali su svoje i 1966. je s 45 godina doživio srčani udar koji je bio koban. Njegovo desetljeće borbe s demonima završeno je na najgori, možda i na jedini mogući način.

Umro u pogrešno vrijeme
Zašto se on danas ne smatra američkom ikonom u istoj mjeri kao Marlon Brando i James Dean? Njih trojica su činili udarni trio novih holivudskih nada s početka pedesetih godina, koji je trebao zamijeniti staru gardu velikih zvijezda, pa zbog čega mu je status među modernom publikom drugačiji? Zvuči ružno, ali vjerojatno zato što je umro u pogrešno vrijeme.

Naime, James Dean je imao taj bombastični početak karijere s tri hita i još bombastičniji kraj koji je uslijedio faktički odmah nakon početka. Dovoljno za legendu. Brando je s druge strane poslije tih početnih produktivnih godina doživio stagnaciju u karijeri, sve dok nije zaigrao Don Corleonea i time napravio sebi osobnu iskaznicu od uloge po kojoj će ga uvijek pamtiti buduće generacije i koja će kod većine izazvati i želju da istraže njegove ostale sjajne uloge.

Monty, s treće strane... nije imao ništa od toga. Naprotiv. Nakon bravuroznih uloga u nekoliko velikih filmova, Clift je na vrhuncu karijere doživio nesreću koja mu je okrenula život naglavačke i opet ćemo zvučati nečovječno, ali povijesno gledano, da je Monty (ne-daj-bože) poginuo u toj nesreći, vjerojatno bi se danas on i Dean uvijek stavljali u iste rečenice kao "dva sasječena pupoljka Hollywooda" (recimo)... a da nesreće na primjer nije ni bilo, vjerojatno bi Brando i Clift bili preteča De Niro i Pacino tandema u današnjim usporedbama. Što bi bilo kad bi bilo...

Vlastita smrt nije saveznik nijednog čovjeka, ali Montyju kao da nije bila saveznik čak i više nego drugima. Tragičan poput nekoliko svojih najboljih likova, na platnu karakteran i s uspješnijim prikazom unutrašnje borbe nego gotovo bilo koji glumac ikada, njegovih 17 uloga na filmu uostalom govore filmofilskoj publici sve što je neophodno, nema potrebe ni da se zna bilo što drugo iz biografije da bi se on cijenio.

Da ne ostanemo dužni ni za obećanu glazbenu podlogu. Dakle, ni približno toliko koliko bi trebalo, ali Clift je ipak ostao služiti kao inspiracija raznim umjetnicima i u desetljećima nakon odlaska.

Tako na primjer Clash ima pjesmu o njemu, The right profile, R.E.M. jednu pod nazivom Monty got a raw deal, a i Prljavo Kazalište u Montgomeryju vidi ideal i uzor na jednom od prvih (i boljih) albuma u pjesmi Dobar vjetar u leđa. Dio pjesme glasi:
"Bit ću trijezan i obrijan, bit ću bogat i fin,
Ako treba bit ću i sam - Montgomery Clift..."

Iz ovih stihova bi se zaključilo da je san snova biti Montgomery Clift. Nažalost, to se i nije pokazalo kao velika istina...