Ne volim kasniti. Na sastanke, posao ili predavanja uvijek dolazim na vrijeme. Ozbiljno, svi mogu tome posvjedočiti. Ne znam, mislim da je nekašnjenje nekakav komadić bontona kojim iskazujem poštovanje prema osobi s kojom se nalazim. Vjerojatno time kompenziram potpuni nedostatak manira u većini ostalih situacija koje zahtijevaju praktičnu upotrebu uljuđenog ponašanja. Nažalost, većina mojih prijatelja ne dijeli moju strast prema točnosti, pa se tako nerijetko nađem kako sjedim sam u polumračnom kafiću zaglavljen s konobarom koji mi mijenja pepeljaru svake dvije minute i gleda me “siročić je sigurno izvisio s curom, sad mu moram postati najbolji prijatelj” pogledom, nervozno pogledavajući na sat, listajući bilo što što mi dođe pod ruku, potiho proklinjući osobu koja uvijek, ali uvijek kasni, obećavajući sebi kako je ovo zadnji put da je čekam i da će čuti boga svoga kad i ako napokon dođe. U takvoj situaciji, slično kao na wc školjci, zadubit ćete se u bilo kakvo štivo, makar u deklaraciju sa sredstva za čišćenje ili tjedni horoskop, samo da odvratite pozornost s neugodnosti u kojoj ste se zatekli. Elem, listam ja tako blještave stranice prvog časopisa kojeg sam osorno zgrabio i polako dopuštam da pravednički gnjev zbog budale koja je zapela tko zna gdje, preraste u ozbiljnu frustraciju imbecilnim sadržajem novinarske parodije prostrte između kutije cigareta i velike s hladnim.

Časopis, za potrebe priče ga nazovimo Bulimitan, je svakom okrenutom stranicom budio u meni želju da ga zavitlam preko cijelog kafića, po mogućnosti, iritantnom konobaru u lice. Nisu me toliko smetale fotošopom silovane fotografije koščatih djevojaka, pognutih pod teškom šminkom, izgledom neodoljivo podsjećajući na predimenzionirane bogomoljke napućenih usana. Navikao sam već na tragikomični ideal ženske ljepote diktiran od modne industrije. Ne, pažnju su mi privukli nazivi članaka zbog kojih sam se i zadubio u pomnije proučavanje njihovih sadržaja; “Postanite tigrica u krevetu”, “100 načina da ga zadovoljite”, “Njegove bokserice će vam reći sve o Njegovom seksualnom životu”, “Žena bez stila nije žena” su samo neki od naslova tisuća uspješno utrošenih riječi s ciljem srozavanja žene na razinu priglupe sprave za šoping i jutarnji fellatio. U nevjerici sam se vratio na početnu stranicu, uvjeren da je autor ovih tekstova muškarac s pomalo okrutnim smislom za humor i umalo pao sa stolice uvidjevši da su potpisnice svih ovih veleumnih redaka upravo žene. Nakon Bulimitana, bacio sam pogled na hrpu ostalih, uvjetno rečeno, ženskih časopisa i vidio u dlaku jednake bogomoljke kako isprazno bulje iza slova jednako ispraznih kričavih naslova.

Nisam homoseksualac ni papučar, da odmah izbjegnem šaljive dosjetke alfa mužjaka koji ženu doživljavaju kao mobilni sudoper, ne pokušavam se ni dodvoriti ogorčenim kvazifeministkinjama koji odbijaju nositi kišobran jer ih podsjeća na omraženi falus. Samo sam iznerviran glupošću koju u 21. stoljeću vidim, čujem i osjećam oko sebe. Na Dan žena, dan kad se svaka žena treba prisjetiti kako su nečije majke i bake gnjevno marširale kako bi se izborilo za, doslovno, pravo glasa, na Facebooku niču statusi u stilu: “Da budeš puna ko brod, da sve muškarce bacaš na pod, mi smo ribetine, oni su škart, sretan nam 8. mart”. Ozbiljno?

Jesu li feminizam i sve žrtve potrebne kroz povijest, tisuće manifesta i plemenitih ideja, uspjeli iznjedriti samo novu, mrvicu izmijenjenu generaciju glupača koje i ne zaslužuju drugo nego da ih se etiketira kao ljepši spol koji, eto, rađa djecu i zato ih moramo, bar prividno poštovati? Kulturnu, pravnu i spolnu ograničenost smo zamijenili još gorom, onom mentalnom. U čemu je zapravo razlika između idealne albundyjevske žene od one napucane Seksom i gradom, Louboutin cipelama i Atkinsovom dijetom?

Više ne živimo u doba lovaca/sakupljača, svima je valjda jasno da, za biti uspješan i dominantan, nije potrebno biti fizički najjači u plemenu. Na cijeni, već dobrih pola stoljeća, je inteligencija, faktor kojim jednako dobro raspolažu i žene i muškarci. Zašto onda plačete ispred ogledala kad mislite da nemate što obući? Zašto gutate članke u kojima vam savjetuju kako udovoljiti svakom muškarčevu hiru? Ne muljajte, da ih ne čitate, ne bi naklada tih “nazovičasopisa” bila toliko visoka. Zašto zahtijevate da vas muškarci drže kao kap vode na dlanu? Da se stvarno osjećate ravnomjerni njima, ne bi se svjesno potčinjavali “jačem” spolu. Zašto, pobogu, na fotografijama pozirate izgledajući kao da vam je netko slomio kralježnicu? Zašto se prepoznajete u stihu: “Žena, majka, kraljica”?

Ne želim generalizirati, naravno da nisu sve žene ovakve. Da jesu, pobjegao bih negdje u pustinju i živio sa zmijama i škorpionima. Ili bih se zaredio. Ali, žalosno je da većina jest upravo ovakva. Karikatura kojoj je dopušteno da se igra Carrie Bradshaw, čita “Pedeset nijansi sive”, završi nekakav fakultet, misli da se osjeća slobodno i onda se uda. Stav “žene koja je bespomoćna dok joj se ne osuši lak na noktima” nije simpatičan ni prihvatljiv. Bar meni. Bar bilo kome sa zrncem mozga i samopoštovanja.

Ovo pišem, ne zato što imam viška slobodnog vremena ili zato što želim nekome nametnuti svoje mišljenje i praviti se pametan; pišem zato što posjedujem vrlo zdravu količinu poštovanja prema ženskom rodu. Kvragu, jedna od vas me rodila i učinila od mene osobu koja sam danas. Zato što me, kao što sam već rekao, ne rastužuje, nego strašno nervira i ljuti stav koji ste upravo vi, nitko drugi, inferiornim i samopodcjenjujućim načinom razmišljanja sebi nametnuli i u njemu se koprcate, maskirajući ga gledanjem kroz ružičaste girly naočale.

I zato mi nemojte zamjeriti na sljedećim riječima: JEBEM VAM COSMOPOLITAN, JEBEM VAM CRO A PORTER, JEBEM VAM MR. BIGA, JEBEM VAM ROMAN U SREDINI GLORIJE, JEBEM VAM SELFIE, JEBEM VAM PREPOZNAVANJE U LIKU MARYLIN MONROE , JEBEM VAM “ONLY GOD CAN JUDGE ME” TETOVAŽE I IZNAD SVEGA, JEBEM VAM IŠČEKIVANJE PRINCA NA BIJELOM KONJU KOJI BI TREBAO DATI SMISAO VAŠEM ŽIVOTU!