Malo-pomalo, odvede on nju sebi da ona vidi dvore u kojima će kraljica biti. I pade ona i prije mraka i prije braka. Taman se istuširali, a ona za telefon da zove mater i javi joj da se vjerila, eto i udala, da se neće kući vraćati. A on za slušalicu: – Nemoj još, ljubavi, hajde ti kući



Prsten i zlatni lanac dat će ti Bosanac, samo da te jednom…
I Bosanac, a, bome, i Hercegovac. Doslovce sve, samo da je, makar jednom…
Nema na šta nisu spremni da dobiju one stvari. Nekad u tim nakanama stvarno prekardaše. A žene k’o žene. Romantika će im dohakat’ k’o haker web stranici ili Hakala ljubiteljima klasičnih partitura!
Helem, mostarski privatnik, radi i na istočnoj i na zapadnoj strani. Možete misliti kakva je liska, šta liska – lisica, šarka, poskok(!), kad uspijeva sa svima dobar biti.

E, on takav, na zalasku švalerske karijere, s dva propala braka iza sebe i more neslavno završenih veza, ko zna koliko nepriznate djece, zaćorio za jednom curom iz malog hercegovačkog mjesta. Može mu kćerka biti, ali to je danas moderno, da je narod u dilemi ko je ženska do đuturuma – unuka, kćerka, cura, žena?

A i ona mudrica, ne bi njoj bilo mrsko uvalit’ mu se. Da mu bude posljednja.
Znala je ona dobro koje je zlatno pravilo – samo mu ne daj. I nije mu dala. Mjesec, pola godine, godinu, godinu i po. A stalno mu pred očima u kafiću njegovog glavnog pajdaša. Dovoljno otkrivena da mu padne mrak na oči, a opet i dovoljno zakopčana da je ozbiljno shvati.

On poludio. Stalno joj za petama. Muntaj ovako, muntaj onako, ne pomaže. Obigrava oko nje k’o narodnjak oko Bazena, pravi budalu od sebe, pokušava sve finte… al’ odgovor vazda isti:
- Ništa prije braka.
- Jes’ to rekla ništa prije mraka, ljepoto moja.
Ona se poluuvrijeđeno, a opet šeretski nasmije, odmahne rukom i:
- De, ne budali, nisam ti ja od otih. Sviđaš se ti meni. Nisi loš. A ni meni ništa ne fali. Ili potpisuj, ili se makni od mene da može ko ozbiljan prići.

On se nije odmico. Nakon godinu i po, kad je više potrošio sve fore i fazone, došlo je dotle da ju je počeo čak i mrziti. Hej, nije šala, čitav se narod smije njegovom bezuspješnom oblijetanju onako multinacionalno. I na desnoj i na lijevoj obali.
Poludio on totalno i odlučio odigrat’ najprljavije što može. Prije nego što je izložio ovaj pakleni plan svojim priljepcima od jarana, opravd’o se, iako se ono što će učinit’ nikako ne može opravdat’.

- I ona igra prljavo. Maše mi pred nosom, a ne da. Haškom tribunalu bi je trebalo predat’ kad može onako gledat’ a ne dat’ (propjeva onaj poznati stih velikog samoproklamirajućeg estradnog seksualnog manijaka Miće Vukašinovića). Samo da joj se uvalit’ pa da mi još komanduje na mom. E, dosta je bilo. Nisam ni ja levat i papak.
Kako smislili, tako i uradili. Pozv’o nju i njenu najbolju prijateljicu na ručak u najbolji restoran, a da sve dovoljno uozbilji, poveo ovu dvojicu svojih kao svjedoke.

I sve odradio k’o s televizije. U po ručka kleknuo, izvadio prsten (bez zlatnog lanca), izgovorio sve što se treba izgovorit’:
- Ljubavi, učini me najsretnijim čovjekom na svijetu. Budi mi žena. Ljubav moja u dobru i zlu.
I ona suzu pustila, pristala odmah uz pitanje:
- Hoćeš li mi biti dobar?

On se rastopio, k’o onaj lisac iz crtanih filmova.
- Naravno, ljubavi. Sve druge su bile broj. Srce spava sve do časa kad se javi prava (nastavio je citirat omiljene mu note).
Prijateljica i jarani diskretno se povukli da ostave nasamo tek “vjerene” golubove.
Malo-pomalo, odvede on nju sebi da ona vidi dvore u kojima će kraljica biti. I pade ona i prije mraka i prije braka.
Taman se istuširali, a ona za telefon da zove mater i javi joj da se vjerila, eto i udala, da se neće kući vraćati.
A on za slušalicu:

- Nemoj još, ljubavi, hajde ti kući. Moram još pozavršavat’ neke stvari u životu da tebe to ne sekira poslije. A nije ni vrijeme sad nikako. Važno je da si moja, da smo se obećali jedno drugom.
I tako je vrijeme svadbe pomjerano. Prvo zato što je između dva bajrama. Pa do Nove godine. Pa dok on kredit vrati. Pa dok mu dijete u srednju krene.

Helem, skoro godinu.
Njoj puk’o film i došla mu na vrata s koferom. On više nije imao kud, nego je fakinski, na najgori način otkačio. Rekao da je glupača koja je pala na romantiku. Da joj je bolje bilo da je učila nego toliko gledala serije, koje su joj dohakale. Ona vrištala na njega, a i on na nju, da je čitav komšiluk izaš’o.
Na koncu, nije imala druge nego se okrenuti i otići. Dok je odlazila, on joj vikao da mu vrati prsten. Pokazala mu srednji prst i bacila prsten u Neretvu.

A kako se sve dozna, naročito u Mostaru, tako se i pročulo kako je ovaj poduzetnik prevario curu, zdravu-pravu, i još joj tražio da mu prsten vrati. Čudna jada od Mostara grada.
I krenuo je bojkot. Onako kako to već Mostarci znaju. Samo mu se zatvaraju vrata. Jedna za drugim.
U lice mu se smiju i kažu:
- Braca, najjači si…
A onda se okrenu i poslove s drugim prave.
Znamo svi na šta su muškarci sve spremni da dobiju one stvari.
Ali i tu mora biti granica.
Makar onolika kol’ka je Neretva.