Valja, eto, zapamtiti te jednostavne riječi jednog skromnog boksača iz Mostara. Kad bi se, umjesto onih kojima Damir Beljo treba kao ikona, i politikom i statusom Hrvata u Bosni i Hercegovini bavile kompetentne osobe - barem onoliko kompetentne koliko je Damir Beljo kompetentan za kruzer kategoriju u boksu - bila bi valjda vijest da je Mostarac europski prvak u boksu, a ne da je utišavao zvižduke na tribinama
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, razgovarala dva Širokobriježanina o nezapamćenom događaju kad su sve novine i portali kao prvorazrednu senzaciju objavili kako je jedan čovjek na Pecari - jedini na tribinama – mirno stajao dok se intonirala bosanskohercegovačka himna, dok je ostatak publike po ustaljenom običaju u tim krajevima zviždao, ignorirao ili mahao hrvatskim zastavama.

"Eto", požalio se jedan drugome, "opet smo ispali grad slučaj, a čovjek možda uopće nije iz Širokog."

Znam taj, rekoh, pričao si mi već. Kad su ono prije šest mjeseci u prijenosu finalne utakmice nogometnog Kupa BiH sa stadiona Pecara u Širokom Brijegu televizijske kamere u jednom trenutku, dok se intonirala himna Bosne i Hercegovine, uhvatile sasvim nevjerojatan prizor: dok publika oko njega sjedi i zabavlja se zviždanjem ili dokonim čačkanjem po mobitelima, kao da s razglasa ide Tony Cetinski, a ne državna himna, jedan stasiti navijač stoji na nogama, u stavu mirno, pa se onako odoka čini kao da joj božeprosti odaje počast. Pisao sam o tome na ovom istom mjestu.

Znam da jesi, veli on, ali eno ga nekidan se opet jedan pojavio na Pecari: ne samo da je stajao mirno na himnu, ne samo da se i ogrnuo zastavom Bosne i Hercegovine, nego još i ušutkavao zvižduke!

Sad to, jebiga, više nije grad slučaj: riječ je o pravilu. A čovjek, što je najbolje, stvarno nije iz Širokog.

Ovaj je iz Mostara, zove se Damir Beljo, Hrvat je i boksački prvak Europe u kruzer kategoriji do 91 kilograma po WBO verziji. U sportskoj dvorani Pecara branio je svoj pojas protiv njemačkog boksača Mohammeda Rasulija, a od uvjerljive pobjede jednoglasnom odlukom sudaca, dvadeset prve u isto toliko mečeva, te predstojeće borbe za svjetsku titulu, novinama i portalima važnija je - prvorazredna zapravo senzacija - bila vijest da je za vrijeme intoniranja himne pred meč stasiti Mostarac, ogrnut zastavom Bosne i Hercegovine, odlučnim pokretima snažnom desnicom utišao glasne zvižduke i smirio tribine Pecare.

Valjat će nam zapamtiti Damira Belju, jer europskih i svjetskih boksačkih prvaka u raznim kategorijama po raznim verzijama ima više nego ministara u Bosni i Hercegovini, u svim kategorijama, verzijama i kantonima, dok se tetovirani štemeri, Hrvati i katolici ogrnuti bosanskohercegovačkom zastavom mogu nabrojati na srednji prst jedne ruke. A Damir Beljo sa svojim identitetom nema nikakvih nesporazuma.

"Ponosno govorim, ja sam prvo katolik, Hrvat iz Bosne i Hercegovine, rođen u Mostaru. Nosim i ramsku zastavu, jer je moj otac iz Rame i to poštujem. Izlazim uz pjesmu 'Hercegovina u srcu', isto sam radio dok sam izlazio u Beogradu, isto sam radio kada sam izlazio na svaki meč. Ne mislim da je netko veći Hrvat ako je iz Zagreba. Volim sav narod u Bosni i Hercegovini. Mene su roditelji odgojili i danas živim u svijetu u kojem postoje samo ljudi i dobri ljudi. Tako karakteriziram ljude", predstavio se novinarima Beljo, pa objasnio svoj senzacionalni potez: "Mislim da je Bosna i Hercegovina jednako moja kao i čovjeka iz Sarajeva, Zenice i Širokog Brijega. Ti zvižduci navijača iz Širokog Brijega nisu bili za Bosnu i Hercegovinu. I oni isto vole tu zemlju i to je njihova zemlja. Samo možda nisu zadovoljni statusom Hrvata u Bosni i Hercegovini. No, ja nisam kompetentna osoba da pričam o tome jer, uistinu, nisam dovoljno upućen u te stvari. Ne bavim se niti se želim baviti politikom."

Valjat će nam, rekoh, zapamtiti Damira Belju, jer ovaj neobični mladić ispada iz svih naših podjela i predrasuda, podjednako se retorikom bosanskih franjevaca otimajući preciznim koordinatama iz klišeja o hrvatskom bokseru iz zapadnog Mostara, kao što se preciznim identitetskim koordinatama hercegovačkog Hrvata katolika otima svakom pojedinačnom klišeju o "poštenom Hrvatu" pod zastavom građanske Bosne i Hercegovine.

Veličanstveno je ovaj jednostavni mladić sjebo znanje i jednima i drugima: s jedne strane publici u dvorani Pecara, kolumnistima, inkvizitorima, profesionalnim lovcima na "daidže" i misionarima Herceg Bosne, kojima bi Mostarac europski i svjetski prvak u boksu bio upravo savršena ikona, a s druge strane publici u Sarajevu, kolumnistima, inkvizitorima, profesionalnim lovcima na izdajice svoje domovine i misionarima socijaldemokratske Bosne i Hercegovine, kojima bi Bosanac europski i svjetski prvak u boksu kao ikona bio još savršeniji.

Prvima je Beljo pokazao da se može biti Hrvat katolik i pod zastavom Bosne i Hercegovine, a drugima da se pod zastavom Bosne i Hercegovine može biti i Hrvat katolik.

Iako zavodljiva, ta poruka nije, međutim, najvažnija poruka europskog prvaka Damira Belje: najvažnija je njegova poruka slijedila nakon što je rekao kako Hrvati što zvižde himni BiH "možda nisu zadovoljni statusom u Bosni i Hercegovini", prostodušno ipak priznavši kako "nije kompetentna osoba da priča o tome", jer "nije dovoljno upućen u te stvari", jer se dakle "ne bavi niti se želi baviti politikom".

Valja, eto, zapamtiti te jednostavne riječi jednog skromnog boksača iz Mostara. Kad bi se, umjesto onih kojima Damir Beljo treba kao ikona, i "politikom" i "statusom Hrvata u Bosni i Hercegovini" bavile "kompetentne osobe" - barem onoliko kompetentne koliko je Damir Beljo kompetentan za kruzer kategoriju u boksu - bila bi valjda vijest da je Mostarac europski prvak u boksu, a ne da je utišavao zvižduke na tribinama.

Ne bi, da je takvih pravila, Široki svakih šest mjeseci ispadao grad slučaj, a Bosna i Hercegovina slučajna država.