Broni Ver, Australka koja je radila kao medicinska sestra na palijativnoj njezi, odnosno vodila brigu o smrtno bolesnim ljudima tijekom posljednjih tjedana njihovog života, kroz razgovor sa pecijentima je zapazila da većina žali zbog nečeg što je u životu propustila, ili radila, i da su ove stvari uglavnom kod svih zapanjujuće slične. To ju je navelo da o svojim iskustvima napiše knjigu "Pet stvari za kojima najviše žalimo na samrti: Kako smrt bliskih osoba preobražava život". A evo za čim samrtnici najviše žale ...




1. Fali nam hrabrosti da živimo život u kom bismo bili vjerni sebi


Ovo je apsolutno najčešće žaljenje . Kada shvate da im je život na izmaku i osvrnu se za sobom , ljudi lako uviđaju koliko snova im je ostalo neostvareno zbog izbora koji su u životu učinili , ili nisu učinili . Zdravlje nam daje slobodu koje smo rijetko svjesni , sve dok je ne izgubimo .
 

2. previše radimo


Ovo vajkanje svojstveno je prije svega muškim pacijentima , koji su zbog posvećenosti poslu , ili naprosto potrebe da obitelji osiguraju sredstva za život , zarobljeni u žrvnju beskrajnih radnih sati , propustili odrastanje svoje djece i izgubili bliskost s partnerom . Nisu ga pošteđene ni žene koje su se posvetile karijeri , ili su bile prinuđene da budu hranitelji obitelji .


3. Nismo imali hrabrosti izraziti osjećaje

 
Mnogi su potiskivali osjećaje da bi sačuvali mir u odnosima s drugima . Rezultat je bio život prepun osrednjosti , u kome nikad nisu postali ono što su zaista mogli biti . Zbog ogorčenosti i nezadovoljstva koji su odatle proizašli , mnogi su se i razboljeli .


4. Izgubili smo kontakt s prijateljima

 
Istinsku vrijednost starih prijateljstava mnogi uviđaju tek u posljednjim tjednima života . Zaokupljeni vlastitim životom , tijekom godina su dopustili da se draga prijateljstva ugase . Mnogi duboko žale što prijateljstvima nisu posvetili trud i vrijeme koje su zasluživala , au samrtnom času prijatelji im svima nedostaju .


5. Nismo sebi dopustili da budemo sretniji

 
Ovo žaljenje je zapanjujuće često . Mnogi sve do samoga kraja ne uviđaju da sreća predstavlja izbor . Zarobljeni u ustaljenim modelima ponašanja i svojim navikama , ljudi dopuštaju da " komfor " rutine ovlada njihovim fizičkim životom i emocijama . Strah od promjene ih navodi da se pred drugima i sobom prave da su zadovoljni , dok duboko u sebi čeznu za iskrenim smijehom i spontanom radošću , pa i za zrncem ludosti .

- Moji pacijenti su bili ljudi koji su iz bolnice pušteni kući da umru , i sa njima sam podijelila neke neverovano posebne trenutke . Suočeni sa sopstvne smrtnošću ljudi naglo sazrijevaju , a neke od tih promjena su fenomenalne . Kao što se može i očekivati ​​, svi se uočavaju s različiti emocijama . Poricanjem , strahom , gnjevom , ponovo poricanjem , sve dok na kraju uslijedi prihvaćanje - kaže Vjerova , koja tvrdi da svi pacijenti do jednoga nalaze mir u posljednjim trenucima prije nego što napuste ovaj svijet .