Na Facebooku se prije dva mjeseca pojavila dirljiva priča jednog njujorškog taksiste, koja je do danas prikupila preko milion i pol ‘lajkova’:

‘Stigao sam na adresu i zatrubio. Nakon nekoliko minuta čekanja, ponovno sam zatrubio. Kako mi je to bila zadnja vožnja u smjeni, pomislio sam da bih mogao otići, ali sam parkirao auto, izašao iz njega, došao do vrata i pozvonio. ‘Samo trenutak!’, čuo sam krhak, starački glas. Čuo sam kako se nešto vuče po podu.

Nakon poduže pauze vrata su se konačno otvorila. Preda mnom je stajala malena žena od oko devedeset godina. Nosila je haljinu s printom i kapu s tilom, baš kao da je izašla iz nekog filma iz ’40. godina. Pored nje se nalazila najlonska vrećica. Stan je izgledao kao da već godinama niko u njemu nije živio. Sav je namještaj bio prekriven plahtama.

Nije bilo satova na zidu, nikakvih šalica ili drugih stvari na stolićima. U uglu je bila kartonska kutija u kojoj su se nalazile fotografije i stakleni predmeti. ‘Možete li ponijeti moju vrećicu do auta?’, upitala me. Odnio sam vrećicu u auto i vratio se da joj pomognem da i ona dođe do auta. Uhvatila me za ruku i polako smo hodali do auta.

Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. ‘Nema na čemu’, odgovorio sam, ‘Samo se prema svojim putnicima ponašam onako kako bih želio da se ljudi ponašaju prema mojoj majci’. ‘Ti si tako dobar mladić’, kazala mi je.

Kad smo došli u auto, rekla mi je adresu i pitala bi li je mogao provozati kroz grad. ‘Nije to baš najkraći put’, kazao sam joj. ‘Meni se nikud ne žuri, idem u starački dom’, kazala je.

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj se zacaklile. ‘Nemam više nikoga od obitelji’, blago je nastavila. ‘Doktor je kazao da mi ne ostaje dugo vremena’. Polako sam se nagnuo i isključio taksimetar.

‘Kojim se putem želite voziti?’, pitao sam ju. Sljedeća smo dva sata proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz dio grada gdje su ona i njen muž živjeli, kad su se tek vjenčali. Prošli smo i pokraj skladišta namještaja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je, kao djevojka, išla na ples.

Katkad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sjedila bi gledajući u mračnu daljinu, bez riječi. Nakon što je prva zraka sunca obasjala horizont, najednom mi je kazala da je umorna i da krenemo. U tišini smo se vozili do adrese, koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trijema.

Dvoje je starijih ljudi izašlo vani čim smo stigli. Bili su to njezini skrbnici, koji su pazili na svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Iz prtljažnika sam izvadio njezinu vrećicu i odnio je do vrata. ‘Koliko vam dugujem?’, upitala me, hvatajući se za torbicu. ‘Ništa’, kazao sam. ‘Ali od nečega morate živjeti’, odgovorila mi je. ‘Ima i drugih putnika’, kazao sam joj.

Gotovo bez imalo razmišljanja sagnuo sam se i zagrlio ju. Čvrsto se primila za mene. ‘Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam’, kazala mi je. Stisnuo sam joj ruku i otišao. Iza mene su se zatvorila vrata. Zvučalo je kao da se zatvara život.

U toj smjeni nisam pokupio niti jednoga drugog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao pričati. Što da je po staricu došao ljuti vozač ili neki koji je nestrpljiv da čim prije završi smjenu? Šta da sam odbio tu vožnju ili otišao nakon što sam zatrubio prvi puta? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam napravio važniju stvar.’